Najljepše lice socijalizma

BERLIN - Bila je jedna vrsta sportskog zaštitnog znaka DDR-a – i istovremeno prva svenjemačka sportska zvijezda. Umjetnička klizačica Katarina Witt bila je aktivna na mnogim poljima.

„Svakog podneva s prijateljicama iz vrtića sam išla na stadion i znala sam da je to nešto za mene: klizati i skakati, a svi te gledaju. To sam htjela. I to sam znala, bila sam potpuno svjesna toga“, piše Katarina Witt u autobiografiji objavljenoj 1994. godine.

Tada jedanaestogodišnja Katarina Witt osvojila je zlatnu medalju već prve godine kada ju je počela trenirati poznata Jutta Müller

Klizati, skakati i povući sa sobom publiku – u tome je bila njena snaga na ledu. Ove godine najuspješnija klizačica svijeta napustila je konačno ledenu ploču koja joj je značila sve i tako završila blistavu, ne uvijek nespornu karijeru, koja je počela 1970. godine u sportskom klubu Karl-Marx-Stadt.

Plešući do uspjeha

Tada jedanaestogodišnja Katarina Witt osvojila je zlatnu medalju već prve godine kada ju je počela trenirati poznata Jutta Müller. Bilo je to na Spartakijadi djece i mladih 1976. godine.

Mala Kati je uzorna sportašica DDR-a – ona je u socijalističkoj omladinskoj organizaciji FDJ, njena obitelj se ničim ne izdvaja, ima privatnu nastavu iz školskog gradiva i trenira, trenira, trenira…

Talenat i karizma, povezani sa marljivošću i ambicioznošću, otvorili su joj put do uspjeha. Prvo je pobjeđivala na nacionalnim natjecanjima (bila je od 1981. do 1988. prvakinja DDR-a), a onda i na međunarodnim nadmetanjima: od 1983. šest godina zaredom bila je prvakinja Europe u umjetničkom klizanju, 1984. u Sarajevu je osvojila zlatnu olimpijsku medalju i iste godine prvi put je postala svjetska prvakinja.

Socijalizam, kapitalizam, socijalizam, kapitalizam

Poslije Zimskih olimpijskih igara u Calgaryju 1988. godine postala je sportski idol cijele Njemačke – divili su joj se i na istoku i na zapadu zemlje.

Uspjela je srušiti zid u glavama, bar u njemačkim glavama oduševljenim sportom. Međutim, granice među društvenim sistemima su ostale. Borbu za zlatnu medalju sa američkom klizačicom Debi Thomas kasnije je komentirala na sljedeći način:

„Totalna klasna borba. I za Amere… I kod nas je bilo isto tako. Bio je to sukob sistema.“

Izleti u kapitalistički svijet u to vrijeme dio su svakodnevice Katarine Witt, koja uživa punu slobodu putovanja. Poslije vrhunca koji je dostigla u Calgaryju, oprostila se od natjecanja i krenula u šoubiznis: od studenog 1988. do ožujka 1989. bila je članica američke revije „Holiday on Ice“ – u vrijeme DDR-a to je bila senzacija.

Od najljepšeg lica socijalizma do „SED-ove koze“

Dok se natjecala, vlasti DDR-a su koristile njenu slavu kako bi istakli postignuća svog sistema u sportu. I ne samo to – Wittova je donosila devize. Osamdeset posto prihoda od revija odlazilo je u državnu kasu.

Dok se natjecala, vlasti DDR-a su koristile njenu slavu kako bi istakli postignuća svog sistema u sportu

S druge strane, kao ljubimica dužnosnika Katarina Witt je uživala neke privilegije: imala je automobil ili mašinu za pranje suđa, zbog čega su joj zamjerali sunarodnjaci poslije mirne revolucije.

Poslije ujedinjenja Njemačke život više nije bio tako ugodan. Dok su ranije novine o njoj pisale kao o „najljepšem licu socijalizma“, sada je bulevarski „Bild“ priču o Wittovoj naslovio „SED koza“.

Kada je 1992. tisak počeo pisati kako je bila suradnica službe državne sigurnosti DDR-a, optužila je više novinskih kuća za klevetu. Predstavnik vlasti zadužen za pregled dosjea David Gill je izjavio kako nema razloga tragati za navodnim dosjeima o prošlosti sportašice niti da se Katarina Witt provjerava zbog veza sa sigurnosnom službom.

Privilegirana i špijunirana

Deset godina kasnije, Katarina Witt je ponovo bila na naslovnim stranama kada je od berlinskog suda zatražila da zabrani objavljivanje njenih dosjea, a onda je zahtjev povukla.

Vladina povjerenica za dosjee Marianne Birthler napisala je u veljači 2002. godine:

„Berlinski upravni sud odlučio je da se ne smije objaviti sadržaj dosjea Katarine Witt.“ Marianne Birthler na osnovu tih dosjea smatra da je služba državne sigurnosti bila naklonjena Katarini Witt.

Kontakti Wittove s tom službom imaju i drugu priču: od strane vladine povjerenice okvalificirana kao „privilegirana“, bivša sportašica DDR-a bila je od 1973. neprestano špijunirana.

Njeni dosjei su više nego opsežni i od toga je 181 strana dostupna javnosti. Sadržaj je predstavljao šok za Katarinu Witt i ona je napisala: „Bolje da mnoge stvari nikad nisam ni saznala. Nisam bila špijunka, ali ni pripadnica pokreta otpora. Nikakva žrtva, ali u svakom slučaju objekt.“