Slika
s uspomenom
u Sarajevu

Promocija novog romana Veselina Gatala 'Slika s uspomenom', održat će se u utorak, 29. prosinca u prostorijama knjižare Svjetlost u Titovoj ulici s početkom u 18 sati.

Promotori će biti prof Ugo Vlaisavljević i publicistica Indira Kučuk – Sorguć. Pored izdavača i predstavnika Izdavačke kuće Maunagić, tu će biti i sam autor. Knjiga koja je iz tiska izišla prije par dana, moći će se, kako doznajemo, prilikom promocije moći nabaviti po posebno niskoj promotivnoj cijeni.

Neko je prdnuo. Neko je buncao u snu. Meni su crijeva počela krčati. Od jutra nisam ništa jeo. Ja shvatih da ovo nije za mene. Da bih trebao biti kući, u svom krevetu, ispod postera Jimmyja Hendrixa na zidu moje sobe...

Evo što o Gatalovom djelu kaže recenzentkinja Indira Kučuk – Sorguč:

Satirička hašekovska percepcija „dobrog“ JNA vojnika

Kada čovjek na svoju prošlost gleda ironijskom optikom, ne štedeći ni sebe ni druge, manje sebe nego druge, to je onda znak da je u njemu sazrio Čovjek. Samokritika u općoj kritici svijeta pouzdan je testimonij i za historiju kojoj vazda zatreba ona historijska distanca. Veselin Gatalo je u svom kozersko-duhovitom stilu ispisao stotinjak stranica jednog vrlo uzbudljivog štiva o služenju vojnog roka krajem osamdestih u Jugoslavenskoj narodnoj armiji - tom mastodontu koji je, ironično opet, samo nekoliko godina poslije „pojeo svoju djecu“.

Opisati tu godinu u sivomaslinastoj uniformi nakon dvadesetak i više godina, ovako ubjedljivo i živopisno, tako ilustrativno i sočno, zapravo je siguran pokazatelj da je takvu vrstu doživljaja nemoguće potisnuti u podsvijest a kamoli zaboraviti. Jer sve što stane u tih 365 dana (kod autora malo duže pošto mu je vojni rok zbog neprimjerenog ponašanja produžen na dodatnih pet dana) naprosto je toliko ekstremno i drugačije od obične svakodnevnice da i kada je mir nije to tek običan mir.

„Slika s uspomenom“ je roman koji se ne čita nego konzumira kao jelo; svaka riječ je zalogaj koji se ili zaustavi u grlu od gorčineili lagano proklizi do želuca kao najjestivija džakonija. Ili, opet, gutate nešto toliko neobično da vam se učini kako tako nešto i da vam kuhar opet spremi više nikad ne može biti isto.

Biti dijelom jednog galimatijasa kakva je nekoć bila JNA iz svega navedenog u ovom autobiografskom romanu može se zaključiti da je to značilo biti onaj na kome pada ili opstaje jedan takav mega sustav. O tim šarafčićima – vojnicima koji su došli iz svih poznatih i nepoznatih krajeva bivše nam zajedničke domove, od zadnjih zabiti i ubogih sredina pa do većih gradova od Vardara pa do Triglava, priča nam Veselin Gatalo. A takva zajednica može poroditi samo dvoje: sukob ili cirkus. Prije oboje.
E, ovaj roman je najefektnija transmisija za to dvoje.
Jezikom koji pršti od aluzija i ironičnih opaski koji je djelomično i odgovor na strogi zapovjedni kodeks u Armiji, Veselin Gatalo otvara čitatelju prostor za vlastiti doživljaj. Svaki dijalog između pretpostavljenog i podređenog u Gatalovoj leksici goneta se kao filmski intoniran. Jer je pisac uspješno proveo svoju rečenicu kroz zavojite tunele šturog i sirovog vojničkog vokabulara da bi je osnažio svojom izvanrednom deskripcijom – isto tako kratkom i neopterećujućom za ovakvu vrstu štiva, ali zato obogaćenom vlastitom škakljivom recepcijom, onim „lucida intervala“.

Provodeći čitatelja kroz genezu vojnog roka od tačke A., koja predstavlja regrutaciju, do tačke B. kad se sivomaslinasta uniforma naposlijetku i skine, Gatalo ne mijenja dinamiku romana pošto je svaka epizoda u suštini vrlo lična pa prema tome i dramski uzavrela do tačke ključanja.

Njegova recepcija ima drugačiju optiku u odnosu na većinu „guštera“ koji dođu u vojsku ispraćeni teorijom o velikoj časti da se služi domovini. On je hipik i ne da mu se mijenjati. Može pregrmjeti što će ostati bez svoje hipijevske grive, ali teško da služenje vojnog roka može predstavljati neki visokooktanski moralni čin za njegovo poimanje sebe u svijetu. Mislio je da ta „hipijevska“ slobodarska svijest ne može biti ugrožena svakodnevnim drilom u vojsci.

„Neko je prdnuo. Neko je buncao u snu. Meni su crijeva počela krčati. Od jutra nisam ništa jeo. Ja shvatih da ovo nije za mene. Da bih trebao biti kući, u svom krevetu, ispod postera Jimmyja Hendrixa na zidu moje sobe.“

Al' ne lezi vraže! Od čovjeka vrlo brzo postane vojnik od kojeg je, kako pisac reče, teško opet postati čovjek. „Postoji i vojna psihologija. Kako odgojiti vojnika. Kako od čovjeka napraviti vojnika. Mada, ne bi bilo loše da se netko sjeti da napiše nešto o tome kako od vojnika napraviti čovjeka. Kao što od vola možete napraviti kobasicu, ali od kobasice više ne možete napraviti vola. Osim... Ništa.“

Roman pršti od dobrog humora, najneinventivnijih ludorija koje vojnici jedni drugima prave i zbog toga dobijaju epitet „glup“, ali u takvoj čisto muškoj, pa prema tome i atmosferi potpunog izostanka logike, takve „glupe šale“ imaju svoje „logičko“ objašnjenje. Kao, naprimjer: „ Ja, kao po inerciji, uzeh šljem. A on nastavi. - Čuješ bre gušteru, kad nadrkaš pun šlem, možeš kući da ideš. Začu se salva gromoglasnog smijeha. Poželih ga metalom šljema udariti u čelo, da materi ode sa modricom tamo gdje mu je trebao izrasti rog.“

Ta su šaljiva skerca koja proističu iz „doba neprijatnosti“ zajednička s Hašekovim. „Dobrim vojnikom Švejkom“.

„Slika s uspomenom“ nije nostalgičarsko pabirčenje po prošlosti i niti je docirana literatura za one koji bi da saznaju kako je počeo raskol Jugoslavije. Nije ni ozbiljna kritika vojnog sistema ni socijalističke zajednice. Nije ništa od toga ali jeste jedna ogledna introspekcija u to društvo u raspadanju kroz njen glavni kapital – vojsku. Kroz opise oficira kojima autor nije mijenjao imena, želio je staviti „križ“ na njih, u smislu etikecije sa stanovitim prezirom. Dok je podoficirima i nižoj vojnoj kliki dao druga imena, amnestirajući ih od te rukovodeće elite koja je postala sinonim za parazitstvo i licemjerje.

Premda je ovu priču ispisao nakon dvije decenije, i tako pripovjedački zagazio u prošlost, toj prošlosti nije dao neko novo pametnije lice, pa ni onda kada ga je ironizirao. Tu neka „naknadna pamet“ nije igrala. I zbog toga je pred čitateljima roman čist kao suza u pogledu zaustavljene prošlosti i lične doživljajnosti a pitak kao mlijeko u pripovjedačkoj formi i opor kao rastopljena tableta pod jezikom koja još nije skliznula u grlo a već joj se nazire grozan efekat, kada se sjetimo još jedne pretrpljene manipulacije.

Ovo je roman koji je toliko zabavan, pitak i zanimljiv da jednostavno mora pronaći svoj put do šire publike. A tek kada bi bio filmovan..., bio bi to pun pogodak.