Posljednja karika: Predstava o ženi u vremenu

Piše: Elvis LJAJIĆ

Radnja priče je smještena u ratno Sarajevo, godina 1994. Mlada žena izvodi ritual sličan onome dječjem prizivanju duhova. Pada na svoj krevet umorna, stalno ponavljajući 'Želim da budem posljednja karika u lancu'.

Kroz rasvjetljavanje nekih (uglavnom svjesno ostvarenih) zabluda iz mladosti, glavna junakinja dolazi do spoznaje da je važno voljeti i biti voljen, da je život vrijedan življenja i preživljavanja, a posebno sa obzirom na to da je rat.

Ritualom je stvoren okvir koji sve ono što se kasnije dogodi u predstavi čini mogućim. Tako potpuno normalno djeluje to što ostatak vremena na sceni provedu majka i baka glavne junakinje i to u dobi kad su bile njezine vršnjakinje.
Predstava tematizira život glavne junakinje, i to tako da se izravno (ponekad i previše doslovno) komentira sa životima njezine majke i bake. Tako, pitanja koja sebi postavlja glavna junakinja a tiču se odnosa s muškarcima, djece, vjernosti, morala, budućnosti, dobijaju svoje odgovore preko njezine majke i bake. U suštini, ni njezina majka ni baka nisu onakve kakvima ih je zamišljala, odnosno kakvima su joj se predstavljale ili joj bile predstavljene. To saznanje glavnu junakinju dovodi u prisniju vezu s njima dvijema nego dok su bile žive.

Uostalom, sasvim je jasna i veza između komentiranja kćerka/majka/baka i komentiranja na još jednoj, višoj razini – međusobno se komentiraju vremena u kojima su one živjele, tako da na sceni (ponekad, opet, i doslovno) razgovaraju komunizam iz doba NOB-a, komunizam iz doba studentskih prosvjeda kasnih šezdesetih, i ono što ne znam kako imenovati, a obilježio je prvu polovinu devedesetih godina prošlog stoljeća (osim možda kao postkomunistički kaos).

S obzirom da je glavna junakinja (iako je možda točnije da kažem glavne junakinje) žena, ova predstava proučava, uspoređuje i analizira i položaj žene u različitim vremenskim razdobljima, ali i ženu samu. Uostalom, tu autorica predstave Lada Kaštelan jedno ograničenje pretvara u prednost. Naime, da bi obuhvatila razdoblje koje je planirala na način koji je planirala, trebalo joj je da joj junakinje imaju preko trideset i nešto godina. Stoga ona uzima, odlučuje, da joj junakinje imaju po trideset i šest godina. Time, osim što ispunjava prvi uvjet, ona junakinjama daje i da su zrele osobe, što njihovim ponašanjima daje sasvim konkretna značenja. Uostalom, broj trideset šest je broj koji ima posebno značenje na više razina (prema židovskom učenju, svjetlost stvorena prvog dana Stvaranja trajala je točno 36 sati; zbir svih brojeva od 1 do 36 je 666; u matematici, 36 je Stromerov broj...)

Najučinkovitiji način tematiziranja života je preko tematiziranja smrti. I zato su četiri junaka već mrtva (baka, majka, djed i majčin momak), peti je junak Smrt sama, a glavna junakinja je pred izvršenjem samoubojstva. Smrt omogućava (gotovo objektivan) pogled prema životu koji joj je prethodio, a u ovom slučaju omogućava i otkrivanju obiteljskih tajni. Kroz rasvjetljavanje nekih (uglavnom svjesno ostvarenih) zabluda iz mladosti, glavna junakinja dolazi do spoznaje da je važno voljeti i biti voljen, da je život vrijedan življenja i preživljavanja, a posebno sa obzirom na to da je rat.

Iako se bavi teškim i mračnim temama, predstava je izbjegla zamku da postane dosadna ili melodramatična, vješto su sebe inkorporirajući i izvjesnu dozu humora. Ipak, ni taj humor nije imakao kontroli, pa tako imamo predstavu koja na jedan blago humorističan način priča o životu žene u situaciji u kojoj je on sam više kazna nego blagodat. I na kraju, optimistična poruka, novi život (i doslovno, jer je junakinja trudna, i metaforički, jer je spoznala svrhu življenja života) i to u sred rata, u opkoljenom gradu.

Igra glumaca je bila prilično dobra, s izuzetkom igre glavne glumice, Ajle Cabrere, koja je u pojedinim situacijama manje igra a više jednostavno izgovara naučeni tekst. Tako, pa pojedinim emocijama izuzetno nabijenim dijelovima predstave, ona izdeklamira emociju. Posebno bih izdvojio igru Damira Kusture, čija je izvedba bila vrhunska, tako da je lik kojeg je on tumačio bio najviše lik. Valja mi još dodati da se i gostujuća glumica u ovoj predstavi sjajno snašla i odigrala dobru predstavu.
Sve u svemu, predstava vrijedna gledanja.

Posljednja Karika
Pozorište mladih, Sarajevo
Autor: Lada Kaštelan
Režija: Lajla Kaikčija
Dramaturgija: Aida Pilav
Scenografija: Tanja i Stjepan Roš
Kostimografija: Sabina Trnka
Izbor glazbe: Lajla Kaikčija
Suradnik za scenski pokret: Emir Fejzić
Inspicijent: Sabiha Kuršumlić

Igraju:
Ajla Cabrera, Alma Merunka, Elma Ahmetović, Mirna Kreso, Edhem Husić, Damir Kustura, Igor Škvarica