Istanbulska narukvica: Između pravih priča i žurbe pisca

Piše: Elvis LJAJIĆ

Dževad Kučukalić rođen je 15. svibnja 1948. godine u Fojnici. Priče objavljuje od 1993. godine. Široj javnosti poznatiji je kao novinar, kolumnist, urednik u RTV FBiH. Godine 2002. objavljuje zbirku priča Ognjena zemlja, a 2008. Vjenčanje u Kijevu. Zbirka kratkih priča Istanbulska narukvica izišla je iz tiska krajem veljače 2011. godine.

Pojedine priče ostaju više zapisi, bilješke, nego prave priče, iz čega sam stekao dojam da je autor žurio da završi zbirku.

Zbirka je podijeljena na dva dijela; prvi dio čine priče koje pričaju o životima drugih ljudi, drugi dio su priče o autorovom životu. Međutim, u oba dijela autor je dosljedan svome stilu, u oba dijela autor pripovijeda u prvom licu. I to nije jedini način na koji se autor naslanja na tradiciju usmenog pripovijedanja karakterističnu za ove prostore. Autor ne bježi ni od ponavljanja, često u dugim rečenicama, što je postupak ne baš karakterističan za formu kratke priče. Ta ponavljanja često, pak, priču vode u rukavce, usporavajući samu radnju. Ti rukavci, najčešće, su dio mreže koja drži ovu zbirku na okupu.

Autor priča priče iz života. Iako u prvom dijelu zbirke priča priče o životima drugih, ipak su te priče dio autorovoga života; on se u te priče uključuje jer su njemu ispričane. I to je jedna od najvećih vrijednosti ove zbirke – svaka priča korespondira sa svakom, stalna su preklapanja radnji i likova te međusobna komentiranja, što doprinosi tome da ova zbirka djeluje (i jeste) jedna koherentna cjelina.

Jezik kojim se autor koristi je svakodnevni, narodni, što ga, s jedne strane, čini čitljivim i razumljivim velikom broju potencijalnih čitatelja; s druge strane, upravo je odabir takvog jezika znao odvući autora (mada ne uvijek!) u karikiranje govora likova, što nije u skladu s ostatkom priče. Najbolji primjer ovoga karikiranja je prisutno u priči po kojoj je zbirka i dobila ime.

U ovim pričama je uočljiv i trag autorovog dugogodišnjeg rada kao novinara i kolumniste. Ponekad, dijelovi (najčešće uvod) pojedinih njegovih priča su bliže novinarskom članku nego kratkoj priči, što je u konkretnom slučaju dobar stilogeni postupak, jer stvara privid objektivnosti, što i ostatku priče daje kredibilitet. Iz istog razloga, ipak, pripovijedanje ponekad postane jednostavno ispitivanje, u kojima autor/glavni lik postavlja pitanja, a drugi junak odgovara, pa ono što nastaje bude sličnije novinarskom intervjuu nego kratkoj priči. Tim postupkom se čitateljev doživljaj posreduje, što šteti odnosu čitatelj-djelo.
Najbolji primjer ovog postupka i njegovog djelovanja je u prvoj priči, Poker života nesvršenog doktora, ili u priči Mješanac na pogrešnoj obali. Pojedine priče ostaju više zapisi, bilješke, nego prave priče, iz čega sam stekao dojam da je autor žurio da završi zbirku. Ovi problemi su karakteristični za prvi dio zbirke.

U drugom dijelu autor pripovjeda o svome životu, o svom djetinjstvu i mladosti. Upravo zbog toga što su zasnovane na osobnom iskustvu, ove priče jače djeluju na čitatelja. I međusobna povezanost priča je, logično, osjetnija u drugom dijelu zbirke, što zbog zajedničke teme, što zbog jedne konstatne emocije koja se provlači kroz svaku priču, svojevrsne nostalgije za prošlošću, pomiješane s ponosom zbog te i takve prošlosti.

Sve u svemu, riječ je o zbirci sastavljenoj od dvadeset dvije priče, od kojih su neke veoma dobre (kao što je Vjenčanje u Kijevu, na primjer) a neke malo manje dobre (Igra u dolini heroja), ali sve obilježene privlačnim i laganim pripovijedanjem.