Zašto je Čilić trebao odabrati Hrvatsku

Piše: Delmin BURSKI

Dok susjedna Hrvatska s malim žalom slavi Marina Čilića koji je dogurao do vrhunca karijere, u BiH dio slavi teniskog junaka, a dio žali što brani tuđe boje, a ne žuto-plavu izmišljotinu sa zvjezdicama.

Čilićeva odluka da brani hrvatske boje je, pored domoljublja, i vrlo pragmatična. Nadareni sportaš, kao i bilo tko s nekakvim talentom, nema što raditi u BiH.

Sarajevski mediji pišu kako je Čilić bez razmišljanja uzeo hrvatske boje i kako je šteta što se nije žuti trokut na plavoj podlozi zaviorio na Australian Openu. No, je li zaista šteta?

Da je Čilić ostao u Bosni i Hercegovini, sigurno ne bi došao do polufinala u Melbourneu. Za njega bi reket bio ono što je i sada većini djece u BiH. Sportski rekvizit kojim se igraju djeca bogataša iz nekih tamo zemalja.

Da je ostao u BiH, dijelio bi sudbinu Mervane Jugić-Salkić, koja čak nema ni vlastitu web stranicu, kao ni dobar dio sportskih „kolektiva“ u našoj zemlji. Igrao bi polu-tenis u hladnoj dvorani, a trener bi mu možda bio pedofil kojeg nitko ne ganja.

Možda bi dijelio sudbinu dvojice radnika iz Trebinja, koji četiri dana gladuju, a da ih nitko nije ni pogledao. Ili bi gledao majku u izlogu neke robne kuće kako uplakana, gladna i žedna traži plaću da mu može kupiti mlijeko. A ne reket.

Čilićeva odluka da brani hrvatske boje je, pored domoljublja, i vrlo pragmatična. Nadareni sportaš, kao i bilo tko s nekakvim talentom, nema što raditi u BiH. Rekao je to i visoki predstavnik prije nekoliko dana, koji ponekad i istinu kaže.

Da se država trudi i oko ičega osim oko sebe (čitaj: fotelja), Đoković i Ljubičić ne bi igrali za Srbiju i Hrvatsku, Alilović, Buntić i drugi ne bi bili glavni Kauboji hrvatskog rukometa, a Rakitić, braća Kovač, Šuker, Lovren, Šimunić, Ćorluka bili bi na raspolaganju nekim Sušićima, Kodrama i Ćirama...

No, da su ostali kod kuće i igrali u nekim od naših klubova, bili bi obični nabijači lopte po grbavim terenima i prodavači rezultata. Srećom, nisu.

U Bosni i Hercegovini ljutnja se svodi na to što je netko pod „njihovom“ zastavom postigao uspjeh, umjesto da se svodi na to što su ti talenti protjerani zbog zanemarivanja sporta...

U Bosni i Hercegovini ljutnja se svodi na to što je netko pod „njihovom“ zastavom postigao uspjeh, umjesto da se svodi na to što su ti talenti protjerani zbog zanemarivanja sporta i svih zdravih stvari. Kako gledati na sportaše kao na profesionalce kad je glavna sportska vijest ubojstvo i kad nogometaši u džepovima nose po 400 KM kako bi prodali utakmicu?

Kako očekivati da se netko u BiH ozbiljno bavi sportom kada više od pola države gladuje, a druga polovina štrajka?

Kako očekivati sportske uspjehe kad se već 15 godina priča samo o ugroženosti triju naroda (drugi su tek nedavno proglašeni ugroženima)?

Zašto osuđivati izbor nečije zastave kad je sve pod žutim trokutom do srži pokvareno i korumpirano? Kad sport nije sport, a lopta nije okrugla?

Marin Čilić, kao i drugi navedeni, odabrali su zastave svojih djedova, jer ovi oci ne misle na sport, na talente, na poštenje, na ljude... Žaluju nad tuđim uspjesima, ne videći da u BiH uspjeha već godinama nema.

Čak je i najveći ponos u bh sportu, slavni travnički vitez, ispao varalica i stao u aleju slavnih prevaranata.

Do tada će najveći uspjeh bh sporta biti odlazak ljudi u normalne zemlje, gdje je sport sport, a čovjek čovjek.

Stoga, Čilić i slični njemu trebaju bježati iz BiH, koliko ih noge nose!