Vatrene ulizice

Piše: Veselin GATALO

Ovih dana se čuje da se jedan obični mali čovjek... Uh, pardon, nije baš običan. Mali, doduše, da. Ovih dana, daklem, čujem da se jedan neobičan mali čovjek po imenu Abdulah Sidran, hoće zapaliti. Ne može vratiti još 40 000 Konvertibilnih Maraka izrazito povoljnog kredita koliko mu je ostalo za isplatit stan. Hebat ga, čovjek koji je toliko toga učinio za Bosnu i Bošnjake i udaljio ih, vjerovatno iz sigurnosnih razloga, od Srba i Hrvata, ne bi smio tak tako izgorjeti. Barem ne tako brzo.

Spomen Kusturica

Da Kusta za njega nije mrtav... Zapravo, da on Kusturicu nije sustavno ubijao godinama i svako malo mu želio da mu se ruke osuše i da umre u najgorim mukama, mogao bi tražiti od njega da mu to plati, u ime starog prijateljstva. U zadnjem intervjuu s Kusturicom koji sam gledao, zaključujem da možda i bi. Nemanja je Avdu htio nekako posvetiti, opravdati, umanjiti njegovu budalaštinu. Možda ne zbog njegovog svijetlog lika i djela i tekstuljaka od stranicu – stranicu i po koje je Kusta kasnije prerađivao u prave scenarije, ali zbog žene mu i ona dva malca, platio bi. Zapravo, znajuči koliki je obraz u Avde Sidrana, zašto i ne bi zaiskao? Ne bi bio prvi put da poliže što je pljunuo. To je već tradicija u našim krajevima.

Top lista moralista

Inače, muka mi je od piskarala – moralista. Možda sam i ja takav, a ne vidim? Vidim Mirka Kovača, inače sjajnog pisca, kako prima književnu nagradu i govori o zlu nacionalizma, uči ljude što je dobro a što loše, u kolumnama se obračunava s mrtvima koji mu ne mogu replicirati. Tako je govorio i Miljenko Jergović, Mile Stojić, Ivan Lovrenović, Andrej Nikolaidis i ostali koji su se ipak okrenuli svom ili tuđem nacionalizmu. Doduše, Avdo Sidran je uvijek podržavao svoj nacionalizam, ne tuđi kao prije pomenuti. Hajde, i to je nešto. Tako je grčevito držao stranu svom nacionalizmu da je čak i Andrića nazivao antibošnjačkim. Ali, usput je smatrao sebe multikulturnim...

Pa dobro, to je već desetlječima svojstveno njegovom nacionalizmu. Ako prihvataš nacionalizam, uzmeš i ono što ide uz njega, kao naslov „antifašizam“ i „multikulturalizam“. Zato više volim Nedžada Ibrišimovića. Ne voli mi čovjek naciju, pa što? Ja nemam ništa protiv njegove, pa možemo i kahvendisat i cigar zapalit skupa. Ljubav prema njegovoj naciji nam je, ako ništa drugo, zajednička. A i dobar je pisac, u p. m....

Švedski stol demokracije

Jer, nije nacionalizam švedski stol kao demokracija, pa da uzmeš što ti je volja. Kao na početku sa referendumom. Referendum je dobar u BiH 1991 a ne valja u RS ni pod kojim uslovima. Republika može biti srpska, ne i hrvatska. I kad se čovjek zapita kakva je razlika između bosanskog i bošnjačkog, što je bosansko a što bošnjačko, nema koga pitati. Pogotovu nema koga pitati što je hrvatsko u Federaciji BiH ili srpsko u Državi BiH, od te silne multikulture i tolerancije, ako zapita – odmah je fašist.

Ni lijep ni pametan, ali lijepo pametuje

I onda, usred sve te frke – strke, ustane lik (ili još gore, zavaljen sjedi i pila), ni lijep ni pametan, ni bogat ni dobar, pogotovu ne i dosljedan, i uči poštena čovjeka što je dobro a što loše. Priča mu kako nema Boga, kako nije to što jeste nego nešto drugo, kako mu je život glup jer ne želi biti dio Europe i Svijeta, kako uporno daje svoj glas fašistima. A čovjek nema izbora ni na izborima. Glas daje svojim „fašistima“ ne bi li ga oni sačuvali od takvih nabrijanih i neobrijanih prodavača „vrlog novog svijeta“ i svega što na tom svijetu valja, da se ne bi pogubili u tom kaosu onoga što Amerika, Europa, Azija i brojni kravataši i beduini hoće napraviti od njega. Zna pošten čovjek da je bolje biti mlad i pametan, nego star i glup. Zna i da je bolje biti bogat, nego siromašan. Zna i da je bolje voljeti nego mrziti. Možda ne zna razviti Binomni obrazac, ali ovo nabrojano zasigurno zna i bez Mirka Kovača, Miljenka Jergovića, Andreja Nikolaidisa ili mene. Zna pošten čovjek koji radi 50 - 60 sati tjedno i samo hoće sastaviti kraj s krajem, da je bolje biti tolerantan nego zatucan, ali nema izbora. Boli se da mu u toj toleranciji i suživotu ne oduzmu njegov način života, što se gotovo redovito događa na ovim prostorima. Jer, vjerovali ili ne, čovjek radije podržava vlastiti nacionalizam nego tuđi.

I Andrić bi, sine...

I zato, dragi moji štioci, molim vas da prebacite na drugi kanal kad ja započnem neku takvu tiradu, kad vam stanem govoriti kako ćete živjeti i za koga glasovati. Nikad se ne zna, piskarala su kvarljiva roba a ja nisam svetac, nisam čak ni ekstra dobar čovjek. Kako rekoh negdje prije, u paklu dionice imam. Od smrtnih grijeha što ih učinih, dodao bi se još poneki nezapisan. Ali, za razliku od gornjih, to i priznam. Osim na sudu, naravno. Ako zaprijetim da ću se zapaliti, ne vjerujte mi. Ni ljeto ne podnosim kako doliči Hercegovcu, a kamoli vatru.

Andriča jako cijenim, zbog onog što je napisao. I što je rijetko pametovao na radiju ili na Tv. I još zbog nečeg. Na samrtničkoj postelji, u bolnici, sekind prije smrti, ponašao se ljudski. Gorio je, ne kao Jan Palach, zbog ideala; gorio je od želje da živi. Gorljivo je nastojao bolničarku uhvatiti za sisu, onda i za guzicu. Nije se pritom pozivao na Nobela kojeg je dobio, samo je htio do kraja biti živ.