Spaliti se
kao Sidran

Piše: Berislav JURIČ

U Bosni i Hercegovini radnici su počeli sa štrajkovima glađu, dok polovica zemlje ne radi, ali gladuje. 'Obični' štrajk postao je prošlost i u modu je ušlo gladovanje kao jedina preostala borba za prava, plaće i sve što je oteto ljudima koji su nekada normalo radili. No, čini se, ne zadugo.

Radnici u Novom Travniku i oni u Jablanici počeli su gladovanjem, još neki ljudi na rubu najavili su isto. Era javnog gladovanja je počela, ali je u startu osuđena na propast.

Na štrajkače, koji prekinu s radom, iziđu prvo u dvorišta svojih poduzeća, pa potom pred neku zgradurinu u kojoj stoluju krivci, nitko ne obraća pozornost. Građani ugušeni vlastitim štrajkovima u glavi postali su imuni na jade drugih, a ustoličeni vladari života nijemi su jer niti imaju rješenja niti je pametno govoriti s orasima u džepovima.

Zbog toga je 'obični' štrajk postao nepopularan. Njime se ne uspijeva riješiti ništa. Pobunjeni radnici postaju tek još jedna skupina ljudi, koja pokušava reći kako je prevarena. No, u zemlji u kojoj je dobar dio stanovništva preveden žedan preko vode, to nije ništa novo, pa tako štrajk postaje tek prilog u vijestima zasjenjen lubanjama koje nikako da isčeznu s televizijskih ekrana.

Štrajk glađu, nova moda među odavno demodiranim radnicima, očajničko je oružje kojim se pokušava učiniti nešto. No, i na to su vlasnici života u Bosni i Hercegovini gluhi. Tako se u Trebinju nitko nije obratio dvojici radnika koji su gladovali. Počeli su jesti tek kad im je šutke obećana jednokratna novčana pomoć. Dvotjedno gladovanje zbog Vjetrenice, pratili su samo mediji i poneki zdravstveni radnik, ali glad nije riješila problem špilje.

Radnici u Novom Travniku i oni u Jablanici počeli su gladovanjem, još neki ljudi na rubu najavili su isto. Era javnog gladovanja je počela, ali je u startu osuđena na propast. Site vlasnike života neće zanimati nečija glad, a oni koji gladuju u svoja četiri zida javnim gladovateljima mogu samo reći da znaju kako im je.

Štrajk glađu, nova moda među odavno demodiranim radnicima, očajničko je oružje kojim se pokušava učiniti nešto. No, i na to su vlasnici života u Bosni i Hercegovini gluhi.

Stoga će uskoro štrajk glađu postati obični štrajk, a prava će se morati tražiti na druge načine jer teško da u zemlji osakaćenih života netko može biti dirnut još jednom vjesticom nakon priloga o lubanjama. Doći će vrijeme kad će se pažnja skretati drastičnijim mjerama.

Možda je rješenje u samospaljivanju pred nekom zgradom gdje su ustoličeni ledeni ljudi. Zato je priča oko spaljivanja književnika Abdulaha Sidrana, koja je podigla prašinu i dovela do tužbi onih koji napisaše i opisaše književnikovu namjeru, možda dobra ideja.

Na Sidranovo (izmišljeno) spaljivanje reagiralo se. Spremaju se tužbe, uništen je ugled i čast pisca i svi su čuli za njegov problem.

Stoga bi i radnici, nakon što dobro izgladne trebali izvući šibice i zaprijetiti paljevinom jer će štrajk glađu izblijediti i postati obični, a prijetnja vatrom čini se pali. Dok se netko ne spali, občni štrajk bit će glupost, a štrajk glađu normalna pojava. Stoga bi se iz očaja trebalo spaliti. Barem kao Sidran.