Ni na nebu ni na zemlji:
Starac kojem su ukrali more

Piše: Michele BOCACCI

Moj moto uvijek je bio: Kad tražiš posao, osiguraj uvijek dovoljno putokaza kako bi posao našao tebe. I palilo je. Prvi put sam se zaposlio još kao apsolvent i otad sam uvijek imao kruha od svojih žuljeva...

Kad sam nedavno (sporazumno) izbačen s posla, prvo što sam pomislio bilo je: Koliko sam bijesan i povrijeđen – mogao bih potrošiti sve prazne stranice Worda, pišući o toj ozlojeđenosti, panici i silnim upitnicima od pet kvintala!

Kako ni pisanje ne smijem naplaćivati dok sam nezaposlen, a ujedno (mi) ga nitko i ne želi platiti, preostalo je jedino nada da će mi netko negdje platiti kavu jer (me) je pročitao...

Znate i sami da u Wordu ne možete potrošiti zadnju stranicu... Teorijski gledano.

Znate li pak da je podjednako teška misija naći novi posao?

Naslućujete?
Ispravno naslućujete...

Međutim, ono što me je u vezi s tim stresnim događajem, zapravo, fasciniralo, jest nedavno gledanje filma 'Up In The Air' (Ni na nebu ni na zemlji), u kojem sam već jednom ranije uživao, a čije mi je ponovno gledanje omogućio upravo moj zadnji poslodavac!

U filmu 'Up In The Air' fiktivni Ryan Bingham (George Clooney) leti po Americi i uručuje otkaze ljudima kojima njihova vlastita uprava nema snage priopćiti drugu najtužniju vijest u životu ili jednostavno nema se kad baktati tim nevažnim poslovima.

Clooney u filmu, između ostaloga, pokušava pokazati mlađoj kolegici Natalie (Anna Kendrick), koja zagovara novu tehnologiju davanja otkaza (video konferencijom!?), kako preko puta njih, hladnih egzekutora, ipak sjede (kakva-takva) ljudska bića, kroz koje teče krv, koja imaju osjećaj duševne boli, koja imaju djecu, supružnike, životne troškove, kredite, čast i ugled, što sve još ne..., pa ne bi baš bilo red čovjeka na smetište poslati video linkom (koliko god to kresalo troškove korporacije i godilo vlasnicima profita). Njegov je stav – pravi se da ti je stalo...
Dakako, niti je ovo filmska recenzija, niti filmove treba prepričavati...

U mome slučaju nisu korištene usluge Ryana Binghama, ali je princip bio neodoljivo isti.

Negdje je netko, velik i važan, donio odluku da se nekolicinu nas, uposlenika, pomnoži s nulom, a posao egzekutora zapao je ljude kojima to, između ostalog, stoji u opisu radnoga mjesta.

Naravno, ta dva mlada momka, kojima (generacijski gledano) mogu biti otac, odradila su tuđi (i svoj) posao na dovoljno šarmantan način te smo naše odnose sačuvali na razini k'o da ništa nije bilo. Popili smo piće, razumjeli se i, ako Bog bude dao zdravlja i života (njima zasigurno hoće), popit ćemo tu i tamo još poneku kavu skupa (svijet je mali, koliko god nas kratkovidi uporno uvjeravali u suprotno).

Pretpostavljate, naravno, kako ovo nije priča (samo) o njima i meni, nego o suvremenom čovjeku koji to više nije.

Naime, do trenutka moga lansiranja na smetište tržišta radne snage, i u opisu moga radnog mjesta stajali su (ponekad, zlu ne trebalo) takvi i slični poslovi!
Čak sam u nekoliko navrata i sam provodio proceduru ili inicirao mjere i radnje, a ispred mene su sjedili živi ljudi za koje je negdje netko (visok i važan) donio odluku o prekobrojnosti ili su svojim lošim radom i nezalaganjem doveli do istoga...

Bože, kako ovo hladno i morbidno zvuči...
Ali, ima i gore od toga!

Kako u slučaju s početka teksta (mome) , tako i ovom zadnjem (njihovom) – postojali su ljudi (kojima to nije u opisu radnoga mjesta) koji su pucali od adrenalina i satisfakcije kad nekome ode glava! Ovo je teže dokazati, morat ćete mi vjerovati na riječ...

Mi smo u prosjeku bezosjećajni, bez ljubavi za bližnjega svoga, samo se ponekad pravimo da smo djeca božja. Niti smo više zajednica ni bogobojazni ni uljudni. Nama je srebrenjaštvo urođeno zanimanje – sva druga možeš izučiti. I sve nas kad-tad stigne isti jahač apokalipse (a, kažu da jedan nikad ne dolazi sam).

No, određeno suosjećanje i samilost ipak sam osjetio. Doduše, kad je već za sve bilo kasno...

Naime, danas sam se prvi put u životu prijavio na Zavod za nezaposlene. I u jednome trenutku sam osjetio, gotovo fizički, da je ekipi koja tamo radi na neki način žao što me takva sudbina zadesila. Imao sam osjećaj da većina ovakvih ljudi, koje službenici Zavoda poznaju, radi dan i noć i ne samo da nikad neće biti bez posla, nego ne znaju što će od njega!

Dobro, dobro... volim se tješiti i sam sebi podilaziti. Od danas, eto, i ja imam karton. Niti je žuti niti crveni. Bijel je i prazan. I vjerojatno će takav dugo i ostati.

Kako ni pisanje ne smijem naplaćivati dok sam nezaposlen, a ujedno (mi) ga nitko i ne želi platiti, preostalo je jedino nada da će mi netko negdje platiti kavu jer (me) je pročitao...