Ne znamo čistiti snijeg, ali znamo čistiti etnički

Piše: Berislav JURIČ

Dugo je trebalo da utopljeni federalni premijer proglasi prirodnu nesreću u svojem carstvu pogođenom snijegom. Prvo su morali popadati gradovi pod neviđenim naletima snijega, pa su županije morale proglasiti kapitulaciju i tek je onda utopljeni federalni premijer rekao da katastrofa može početi.

Nesretni ćemo biti kad se sve krene topiti, pa kad nas stignu vode. Bolesni će ostati bolesni, odsječeni sada bit će odsječeni i tada i čekanje svetog slova utopljenog premijera ništa neće promijeniti.

Isti onaj utopljeni premijer koji čuperkom nije mrdnuo kada je jedna udruga zasipala pismima razne institucije u kojima moli odgovorne da zbrinu beskućnike jer prognoze govore da će zima i snijeg doći i do nas.

Tek kad su tri županije objavile da se ne mogu boriti sa snijegom, federalni premijer dao je zeleno svjetlo da se proglasi nesreća. I pritom nije zaboravio reći koliko će nas ta nesreća koštati kao ni ponosno objasniti da vlada entitetom u kojem bi sve funkcioniralo i bez tog proglašenja prirodne nesreće.

A nije se trebao premijer, kojeg je njegova televizija posjetila u njegovom odblokiranom gradu, truditi proglašavati nesreću. Mi smo nesretni i bez toga. Nesretni smo bili i prije njega, nesretni smo s njim, nesretni sa snijegom i bez snijega. Nesretni ćemo biti kad se sve krene topiti, pa kad nas stignu vode. Bolesni će ostati bolesni, odsječeni sada bit će odsječeni i tada i čekanje svetog slova utopljenog premijera ništa neće promijeniti.

A to valjda zna premijer Nikšić, pa onda s javnog emitera, koji ponekad javno sramoti one čiji je javni emiter, ljubomorno proziva drugi entitet u BiH što nije proglasio prirodnu nesreću. Opet je Federacija ispala gora. U Federaciji su ljudi bili zarobljeni više od cijelog dana u snijegu, u Federaciji se rađalo na cestama, u Federaciji je uprava Željeznica ostavila ljude da 30 sati budu zarobljeni na kolodvoru u gradu! U njegovom entitetu dječak se smrznuo jer se vraćao kući iz desetine kilometara udaljene škole jer nikome nije palo na pamet da bi možda trebalo povjerovati prognozi vremena.

U entitetu premijera, koji tvrdi da bi sve funkcioniralo i bez proglašenja nereće, radnici neće da se vrate u tramvaje, djelatnici hitne pomoći preusmjeravaju pozive na gradonačelnika, gradonačelnik pred kamerama govori da su ljudi krivi za kolapse.

U entitetu premijera strani vojnici čiste šine za tramvaje i krče put do bolnice, a domaći u polupripravnosti provjeravaju čime bi mogli pomoći.

Jer, mi ne znamo čistiti snijeg. Naše vijesti i dnevnici nisu ono što jesu bez vijesti o drugima koji nas mrze, koji nam podmeću, zabijaju nož u leđa. Naši novinari ne snalaze se u izvještajima o čišćenju snijega, a ni političari ne znaju pričati o vremenskim neprilikama. Ipak smo svi isprani nekim drugim čišćenjima.

Ostaje nam da gledamo u nebo. I da se nadamo da će se šef Civilne zaštite Federacije, čovjek koji se razumije u prirodu i poljoprivredu - kao ja u nuklearnu fiziku - iz Amerike vratiti do poplava koje nas čekaju, pa da vidimo cirkus pod njegovom dirigentskom palicom.

Neki se još smiju egipatskoj soli na koju je potrošeno više od dva milijuna maraka, a koja prije nekoliko zima ledu nije mogla ništa. Ali je plaćena. Baš kao što će i premijer, čiji je autobus prestao voziti davno prije snijega, potrošiti novac iz rezerve za prirodnu nesreću, a neće nesreću otjerati od nas. Niti će ikome položiti račun. Njemu sreća u nesreći.