Napinjanje pri spomenu fotelje i primanje u glavu 15 mjeseci

Piše: Berislav JURIČ

Umjesto da su s po američki ušminkanih govornica za press konferencije i s malih ekrana sijala radosna lica političara jer su nakon 15 mjeseci nesporazuma i pregovora, glumljenja nesporazuma i glumljenja pregovora napokon zemlji dali vlast, dobili smo obješene face.

Oni, koji su se nadali da će pregovori, za koje nikada nećemo saznati koliko su koštali, donijeli nešto novo ovoj državi u kojoj ništa ne funkcionira osim podjela, opet su ispali budale.

Uz još jedan povijesni datum za BiH, čija se povijest čita s priličnom dozom gađenja, umjesto olakšanja što su se nevidljive prepreke pomakle ispred fotelja, umjesto pozitivnih vibracija jer se, eto, napokon može raditi nešto osim ići unazad, dobili smo tugu.

Svelo se sve, kako je odavno znao jadni narod, kako su znali narodi, građani i ostali, svi na rubu i siromašni, da je stvar samo kako što bolje zasjesti.

Bezobrazno do krajnjih granica, Federalna televizija, koja se neumorno trudi biti najpametnija na svijetu, umjesto da obuče dresove napuderenim voditeljicama i zamaže ih bojama zastave, ljutita, tužna i razočarana kaže kako je potonula platforma za koju su navijali mjesecima.

- Kapitulacija, poraz, prepuštena ministarstva. Što će nam (?!) ministarstvo obrane kad ga već kontrolira NATO, samo su neke od poruka s televizije čiji prilozi prolaze kroz sito urednika kojeg neće da štiti policija.

I upravo je tim nesretna i nespretna Federalna televizija otkrila što je ustvari bila borba cijelo ovo vrijeme. Kontrolirati.

Voditeljica emisije na istoj televiziji, koja strastveno prekida u pola riječi one koji ne govore što je njoj po volji, upitala se što ako nam (?!) sad krenu uzimati novac iz Ministarstva financija. Dobiva odgovor da je to obična blagajna i da bi se Srpska mijenjala s Federacijom za kontrolu toga ministarstva. Znači, svađa se nastavlja.

Oni, koji su se nadali da će pregovori, okićeni čistim vodama i prirodnim sokovima, za koje nikada nećemo saznati koliko su koštali, donijeli nešto novo ovoj državi u kojoj ništa ne funkcionira osim podjela, opet su ispali budale.

Fotelje su podijeljene s jako malo razlike u željama od prvog dana nakon proglašenja izbornih rezultata. Pobjednika nema. Možda se samo mlohave ćune političara malo napnu od pomisli da su važni i da je mudrost više od godine dana plesati oko fotelja, a pri tome razvaliti stare rane mržnje, pravde i pravičnosti.

Napune se sami sobom kad ih netko od umiljatih medija prozove kao onoga tko vreba neku funkciju, pa onako namješteno odbijaju svaku pomisao da im je stalo do fotelje govoreći kako ''o tome nije bilo riječi''.

A riječi nije bilo ni o tome kako će koji stručnjak iz fotelje riješiti problem u svome resoru. Jer to nije ni bitno. Slijedi vrijeme optužbi onih koji su na tim foteljama bili prije njih, pa pravdanje kako se ne mogu preko noći riješiti nagomilani problemi i kako se čini sve što je u njihovoj moći.

A onda ćemo slušati nebuloze kako premijer ne vozi službeni automobil, i čekati i nikad ne dobiti odgovor gdje se ministri vozikaju sa službenim automobilima i opet prijeći preko polugolog ministra u službenom autu na plaži.

Oni, koji su izašli na izbore i na kraju će shvatili da ništa od zaokruženog ne vrijedi i nastavit će krpiti i lizati rane koje velike vođe razvaljuju. A velike vođe sretne su jer na svaki bunt se baca kost nacionalnog, pa ne uspjeva izlazak na ulice jer krivci nisu isti.

Nepisano je pravilo, u bezbroj nepisanih pravila, da jednom narodu ne smije biti krivac predstavnik njegovog naroda. Zato se veliki ne boje da će gladni i mladi izaći na ulice, stresti i vratiti na početak zemlju, koja je odavno na kraju.

Fotelje u Bosni i Hercegovini se ne tresu i ne ljuljaju, osim kad se natežu tajnice zaposlene preko noći, u kojima završava plaćena tuga zbog odvojenog života. I onda kad narod prima direktno u glavu čitavih 15 mjeseci.