Mužjaci više vole gnijezdo nego ženku

Piše: Jasna DROCIĆ-BARBARIĆ

U znanstvenoj metodologiji riječ monogamija primjenjiva je kako na životinjski tako i na svijet ljudi. U životinjskome svijetu ona je jako rijetka pojava, a znanstvenici ju najčešće dijele na tri podvrste; seksualnu monogamiju-kada životinja ima jednog partnera u okviru jedne sezone parenja, socijalnu monogamiju-kada dva primjerka žive u jednoj zajednici, odgajaju mlade, ali često mijenjaju seksualne partnere i genetsku monogamiju-kada ženka odgaja potomstvo isključivo jednog partnera.

Kod nas, ljudi, monogamija, iako u zadnje vrijeme iznimno podcjenjivana riječ, ima zapravo jako pozitivno značenje. Svi mi, u biti, težimo pronalasku jedne, istinske, prave ljubavi, partnera u dobru i u zlu.

Dabrovi, vidre, vukovi, šišmiši, lisice i oko devedeset posto vrsta ptica su monogamni, dok je, primjerice, mužjak voluharice toliko vjeran da se doživotno pari sa ženkom s kojom je to učinio prvi put (napomena: iznimno rijetka pojava u svijetu muškaraca, takav primjerak se među pripadnicima muškog spola često naziva papkom).

Afrička patuljasta antilopa je, u životinjskom smislu, ekstremno monogamna pa čak i onda kada s partnerom odgoji mladunčad.

U ljudskom je svijetu monogamija, barem prividno, jako česta pojava. Brak je vrhunac takve veze, okrunjen svim Božjim i zemaljskim zakonima, dok bi monogamna veza trebala biti pokazatelj velike privrženosti i naklonosti jednome partneru. Kada malo bolje ramislimo, na ljudski svijet bi se mogli primjeniti oni isti zakoni monogamnosti koji vladaju u životinjskome svijetu.

Kod ljudskog roda je česta pojava seksualne monogamnosti, kada su partneri jedno drugome vjerni u određenom vremenskom razdobilju, točnije, dok su u vezi. Primjer socijalne monogamije je također primjenjiv na ljudsku vrstu jer postoje oni parovi koji su u dugoj vezi ili braku, imaju zajedničko gnijezdo pa i potomstvo, a jedno ili oboje, dogovorno ili poskrivećki, šaraju sa strane.

Genetska monogamija je mnogo češća kod žena, (barem one tako tvrde) nego kod muškaraca.

Žene obično rađaju djecu jednog muškog primjerka dok muškarci nerijetko negiraju postojanje izvanbračnih potomaka ili ih jednostavno ne priznaju (čast onima koji to učine).

Utvrđena znanstvena činjenica koja vrijedi u životinjskom svijetu, a može se primjeniti i na ljudski je to da se muškarac često mnogo više veže za samo gnijezdo nego za ženku.

Njemu je potrebno sigurno utočište, krov nad glavom, skuhano jelo, čista odjeća i obitelj u kojoj uvijek može naći spas i utjehu.

U ljudskom svijetu se ipak mnogo više spominje jedna riječ, a to je ljubav. Zasigurno svatko od nas poznaje barem jedan par, za koji možemo sa sigurnošću tvrditi da je istinska ljubav ono što ih veže, unatoč svim životnim problemima i preprekama. U životinjskome svijetu riječ monogamija pak ima poprilično negativno značenje jer ona je čest uzrok izumiranja vrste, uslijed malog broja rođenih i preživjelih potomaka unutar monogamne zajednice.

Kod nas, ljudi, monogamija, iako u zadnje vrijeme iznimno podcjenjivana riječ, ima zapravo jako pozitivno značenje. Svi mi, u biti, težimo pronalasku jedne, istinske, prave ljubavi, partnera u dobru i u zlu.

Kada bismo bili uspješniji u pronalsku istog, a manje promiskuitetni, svijet bi zasigurno bio barem malo ljepši. Smanjio bi se broj nesretnih ljudi, propalih veza i brakova, bilo bi manje nevoljene djece, abortusa, veneričnih bolesti i bili bismo manje izgubljeni i usamljeni, uz onog pravog ili onu pravu.

Želi li danas zapravo itko od nas provesti život i dočekati starost uz jednu osobu, ili smo svi zapravo postali ništa drugo nego hedonisti...!?