Moj premijer me htio napraviti kretenom

Piše: Berislav JURIČ

Možemo doći u situaciju koju nitko ne bi želio, a to je da svaki drugi mjesec imamo isplatu plaća i da ta sredstva moramo smanjiti, rekao je federalni premijer Nermin Nikšić. Rekao je i ostao živ. I ostao premijer.

Kojeg je to idealnog entiteta Nikšić premijer kad je tek sada počeo strahovati da ne bi slučajno došlo do toga da plaće kasne mjesec dana..?

Kao da već godinama nismo u situaciji koju nitko ne želi. Osim onih poput njega. Druga i duga stvar je to s plaćama. Skoro da se na prste jedne ruke mogu naći zemlji ljudi kojima je plaća redovita, a premijer se zabrinuo da bi onima, koji plaću dobivaju iz proračuna, plaća dolazila svaki drugi mjesec.

Ispada da je Nikšić premijer samo onih ljudi oko sebe i koje je jednom provozao u štedljivom autobusu, pa nema pojma da tisuće ljudi primaju plaću – nikada! Nema pojma da su oboreni i neobični rekordi i da mrtva usta ne govore!

Kojeg je to idealnog entiteta Nikšić premijer kad je tek sada počeo strahovati da ne bi slučajno došlo do toga da plaće kasne mjesec dana i to onima koji su najbliži novcu i kojima plaća nije kasnila skoro pa nikada?

Čak je i sam rekao kako su upravo njegovi podanici ''počašćeni činjenicom da su radnici u organima uprave, kojima se dobra i redovna plaća servisira iz proračuna''.

Je li se premijer prepao najave štrajka državnih službenika dok se ne boji štrajkova tisuća ljudi, samospaljivanja očajnika na sred ulice i najava da će takvih požara biti još?

Pravda novi vapaj MMF-u Nikšić činjenicom da se neće moći vraćati ono što se već uzelo, pa će se uzeti da se to vrati, a za ono što će se uzeti će se pobrinuti netko drugi. Tako će zemlja, u kojoj bi ako ikada dođe do popisa stanovništva trebalo uvesti nacionalnost prevarenog žiranta, produžiti svoje robovanje troškovima od kojih nitko nema koristi.

Analitičari ne predviđaju ništa dobro Bosni i Hercegovini. Federaciji posebno. A premijer se, nakon početnog oduševljenja kako je njemu i njegovoj stranci palo na pamet štedjeti, i nakon što potpredsjednica njegove stranke ne može suzdržati sline kada govori kako njezin premijer ne koristi službeno auto, kako štedi i kako nećemo propasti, spustio na zemlju.

E, taj moj premijer koristi službeno auto. Taj moj premijer me htio napraviti kretenom misleći da ću povjerovati da je jedno vozikanje autobusom štednja. Nisam tolika stoka da pomislim kako je vraćanje kupljenog automobila, osim što je blamaža nad blamažama, nešto drugo do li obična predstava. Nisam toliko zaljubljen u svojeg premijera kao potpredsjednica, koja, usput rečeno, nema pojma što pregovara njezina stranka, da pomislim kako je iz svog džepa platio put u Pariz. Ni on, ni njegov stranački lider, koji nam se bez pardona obraća kao kretenima.

Ne mogu, i neću da vjerujem da se i božićne i novogodišnje čestitke nisu iskoristile za pranje para. Jer kako ćemo doznati koliko je koštalo lijepljenje čestitki po novinama i stranačkim portalima?

Nikako. Baš kao što nikada nećemo doznati koliko je koštao štedljivi autobus i kakvo nam se rješenje nudi osim što potpisujemo biti žiranti njihovoj nespretnoj vladavini i iživljavanju nad našim životima.

Ne mogu, i neću da vjerujem da ćemo svi pristati na potpis pod nove kredite i iz ljubljenih nacionalnosti slomljeno stajati pod zastavom prevarenih žiranata za njihovu bezidejnu vlast. Vjerujem da bi nam za to i smislili himnu s tekstom, koji bi nas dirnuo.