Lagano se ubijamo

piše: Berislav JURIČ

Umoren vraćanjem tuđih rata kredita, nakon što je prodao iz kuće sve što je mogao kako bi vratio tuđi dug, čovjek iz sela Maleševci kod Ugljevika oduzeo si je život.

Nesretni čovjek bio je predsjednik udruge prevarenih žiranata, udruge koja valjda postoji samo kod nas. Čovjek je bio vrijedan i pošten, no sve što je gradio u životu srušili su drugi i ubili ga. Opomena iz suda da dolaze oduzeti mu sve bila je previše.

Život nedostojan čovjeka, u zemlji koja ne zaslužuje dobre ljude jer su je loši preuzeli, postao je bezvrijedan do kraja. Sud staje na stranu prevaranata, mali, skromni ljudi nemaju pravo ni prilike izgalamiti svoju istinu, pa jedino ostaje izbrisati se s lica zemlje. Jer čovjek u ovoj zemlji ne može biti čovjek.

Svi su zatvoreni u svoje magične krugove i nečija smrt više ne dotiče ni najmekša srca. Svatko je u kreditu, svatko vraća i trpi nečije tuđe laži, prijatelji prestaju biti prijatelji zbog šuškanja i zveckanja novčanica. Cijena života pada i pada.

Umoren vraćanjem tuđih laži i prevara, pucnjem u život kojeg mu nisu dali živjeti, upucao je svakoga od nas. Umrlo je u nama sve ljudsko. I glas za druge i ruka drugima. I suza za druge.

A što nas može oživjeti? Možda samo naša smrt. Rane nepravde na našoj koži odavno ližemo. I šutimo.