Kompleks niže vrijednosti

Piše: Ivan SIČAJA

Na ovim ratom razorenim i mentalno rastrojenim područjima Balkana, u potpunosti nestaju slike onog idiličnog življenja i odrastanja. Pogotovo je to vidljivo u malim provincijskim sredinama, gdje je vrijeme stalo.

Nema više šatora, klikera, trule kobile i zijana. Od svega ostao samo kompleks niže vrijednosti.

Tako na neki veliki blagdan, kada se sjate auslenderi u svoj rodni kraj, jadni domoroci, onako sa strahopoštovanjem, pogube se u toj zbrci koja ih zateče na nekoliko dana.

Mještani sjede na terasi kafića i okreću glave desno - lijevo, kao da prate lopticu na teniskom meču. ZG, ST, W, M, SG, Z, nizaju se na ulici obilježja registarskih pločica. Narod samo zuri u tablice i pogađa tko od kud dolazi.

Tako prolazi automobil s njemačkim registarskim oznakama ''BB'' a srednjovječni čovjek za stolom preduhitri sve prisutne i dobaci: ''Blizu Belgije !'' – potegnu dim cigarete punim plućima i zacrveni se obrazima od sreće, prvi pogodio.

Kad su ga pitali zašto je dao otkaz u jednoj firmi u Zagrebu, on onako tiho i skrušeno odgovori: Ma 'ko će rođak, gore sve nervozno.

Televizija i internet kao medij, postali su dio svakog doma i odašilju signal u svaku vukojebinu. Tako nama uvijek dragi gosti iz zapadnih zemalja, koji ''zalutaju'' u neku od vukojebina i zaselaka u Bosni i Hercegovini, vide baku sva u crnini i odmah pomisle kako je baka dio Gothic – kulture a ona nosi unukov ''Metal Hammer'' časopis pod rukom i ode na toalet u obližnje šipražje.

Bilo kako bilo, pogni glavu i smješkaj se, oni su ''sa strane'' i treba učit od njih. Život i odrastanje u tim malim sredinama zamjenila su neka nova načela i navike, koje svi mi mali obični smrtnici iz vukojebina gutamo i prožvačemo s ushićenjem, a samo rođak Max nikako da se ''obikne'' i skrasi pod svjetlima velegrada. Kad su ga pitali zašto je dao otkaz u jednoj firmi u Zagrebu, on onako tiho i skrušeno odgovori: ''Ma 'ko će rođak, gore sve nervozno.''

Tako naše strahopoštovanje prema Zapadu, kao i urođeni kompleks niže vrijednosti dovedoše nervozu i u naše male idilične sredine. Mještani izrazili želju da dobiju tramvaj u svom gradiću, ako ništa, valjat će kad lokalni nogometni klub uđe u 3. regionalnu ligu Federacije BiH, da imaju šta porazbijat i demolirat nakon utakmice.

Globalna zastupljenost medija u novom mileniju, dovela je do zbrke u našim mozgovima te sve teže dolazimo do ispravnih načela i vrednota uz koje smo nekad odrastali.

Dok smo nekoć kao klinci bezazleno gađali srednjoškolke praćkom na ulici, danas ti isti klince potajice u svom domu, pregledavaju stranice pornografskog sadržaja i sa sivkastom smjesom iz njihove ''muškosti'' gađaju ''onu stvar'' na ekranu.

Hm, nije loša stvar, zaključi otac maloljetnika – tako sine nemože zatrudnijet.

Nakon izvjesnog vremena, taj isti klinac zatraži sendvič u trgovini a trgovac ga upita: ''Hoćeš da ti ovaj parizer narežem ili..? – Nemoj, prebaci mi na USB !'' – odgovori.

Bože daj nam Europe i informatičke pismenosti a za ostalo će se pobrinuti naš kompleks najviše vrijednosti, poput zgode kada su pitali stariju ženu za njenog sina koji je otišao trbuhom za kruhom, gde je i šta radi:

– Ma on ti radi u nekoj firmi Rade Končar !
– A je li ? – upitaše ju.
– Ma jest vala, hvali ga Rade puno !