Kad stajanje skoči na noge

Piše: Veselin GATALO, 6yka.com

Volio bih da se bolje razumijem u nogomet, da mogu navijati. Čisto da mogu uspjeh 11-orice ljudi, njihovog trenera, a i onih na klupi, smatrati svojim. Volio bih pronaći smisao u navijanju i podršci momčadi, klubu ili reprezentaciji. Malo mi smeta što ti igrači, valjda zato što kruh svoj nasušni zarađuju uglavnom nogama, nisu nešto nadareni za priču. A ja puno polažem na retoriku. Možda je to moj problem? Njihov nije, zasigurno, mogu oni bez retorike i bez mene. Malo mi je čudno što se 22 odrasla, najčešće dobro situirana čovjeka, jagme za jednom loptom, noge jedni drugima da polome, kao da nemaju para da si kupe po jednu.

Nekad bih, prije rata, kao mali dečko oderanih koljena i glave pune čvoruga (još se vide posljedice „kamenjanja“, možda i osjete u pisanju), išao na Veležove utakmice. Dobar je to klub bio, kažu. Neki su sad svjetski poznati treneri, neki su nastavili karijere među nogometnim šampionima Europe i Svijeta. Ja bih rijetko znao nabrojati više od 2 Veležova igrača, nikad nisam znao tko je trener. Ali, znalo je biti dobro to „navijanje“, inspirirajuće čak. Išao bih na „stajanje“, tamo gdje se okupljaju „pravi navijači“, gdje su karte najjeftinije. Penziči, školarci, samci, slabo plaćeni, nezaposleni... Topovsko meso prve kategorije, jednom riječju. Oni koji su na utakmicu vodili djecu ili „išli s rajom“, kupovali bi nešto skuplje karte, one na crvenim sjedalicama, radi vlastitog imidža i ono mrve samopoštovanja. Bili bi ti „samopoštivajući“ malo poviše, vidjeli bi čitav teren. Doduše, ne bi osjetili vibracije onih pored, samo one ljudi s kojima su došli i svoje vlastite. A i, čudak sam ja. I u Turskoj sam, umjesto da se divim prekrasnom nekad Konstantinopollisu – danas Istambulu, išao po sirotinjskim kvartovima i na tržnice, to mi uvijek i svugdje bilo zanimljivije od bizantske gotike i arhitekture orijenta.

Tu, na „stajanju“, uvijek je bilo nekog mahalskog duha, čaršijskog šarma, uličnog humora koji su u Mostaru „kulturne“ vlasti nastojale institucionalizirati i registrirati pod etiketom „mostarski liskaluk“. Najmanje bi toga bilo među slikarima, piskaralima i sličnim ispičuturama i privilegiranim kavanskim mudracima. Puno više bi toga bilo dolje, prema dnu. Neki bi pomno zakrpljeni umirovljenik, na primjer, ustavši zaboravio i sjesti pa tako omeo gledanje tekme drugima. Onda bi se netko zaderao na njega. „Sjedi stari, nabijem te na k...!“. Dedo bi rekao „Šta se dereš!? Ja sam stari Veležovac!!!“. A netko bi, sa strane, duzvratio „Laže, laže, on je Podveležac!“. I, pošto se s tako niske pozicije nije Bog zna što vodjelo, ljudi bi nosili tranzistore, čisto da bolje znaju što se događa na terenu. Iz više jednoglasnih tranzistora na baterije od 4,5V bi se, kada bi pao gol, začulo, na primjer „Gooooo! Gooooo! Stajanje je skočilo na noge !!!“ Taj oksimoron „Stajanje je skočilo na noge“ bio je vrijedan i para i vremena. I sada bi bio. To je, za mene, imalo smisla. Itekako.

Da se vratim na poistovjećivanje. Dakle, i pored najbolje volje, nisam se nikad uspio poistovjetiti s Veležom, iako sam iz Mostara. I sad postoji klub koji se tako zove, drago mi kad pobijede. Drago mi i kad ostanu u ligi, nisu baš nešto sposobni za pobjede. Mostar ima danas i Zrinjski, drago mi je i kad oni pobijede, puno češće obraduju svoje navijače nego Velež. Prije rata se u Mostaru navijalo i za srbijanske klubove - Zvezdu, za Partizan, za hrvatske - Hajduk i Dinamo. Ovisno o naciji vrlog navijača, naravno. Po pojedinim predgrađima se znalo tko za koga navija. Po nacionalnoj strukturi, htjeli mi to priznati ili ne. Ja, eto, još uvijek nemam svoj klub. Ni reprezentaciju. Nemam više ni zemlju u kojoj sam se rodio, ali to nije tema ove kolumne.

Onda je došao novi smisao, novi stari klubovi (skoro pa uvijek nacionalnu), nova zemlja, nova reprezentacija. Klubovi su oslabili, naravno, zbog rata i stalnog odlaska igrača u inozemstvo (neki u svoje matične zemlje, kako to tko poima) ili u svoje nacionalne klubove. Ali, dogodila se jedna strašna stvar koja mi je ogadila i fudbal i nogomet.
Gospodin rat je, u nedostatku vatrenog oružja koje je međunarodna zajednica ušutkala, pored „umjetnosti“, našao novo oružje, novog razjedinitelja i ništa manje agresivnog ujedinitelja. Nogomet. Rodile su se paravojne formacije navijača, sa ratnim obilježjima. Rodile su se i nove ratne vođe, nogometne mesije, koje će povesti Zemlju u boj protiv mrskog neprijatelja preko Save ili Drine, Neretve ili Bosne, Vrbasa ili Dunava, preko Jadranskog, Crnog ili Egejskog mora. Nalaze se zemlje saveznice, prijateljske i neprijateljske reprezentacije, prijateljske utakmice i one druge. S tim što su neke „prijateljske“ neprijateljskije od onih drugih.

Gledao sam za standard ove zemlje sjajno plaćenog ispirjelog starca, nogometnog trenera BiH reprezentacije, kako, u maniru pravog nogometnog mesije, na državnoj televiziji izgovara riječi sa „p“, „k“, i glagol sa „j“, bez cenzure, čak bez problema i spočitavanja. Čuo sam i kako „Ćiro Nacionale“ portugalskim novinarima (!?) govori francuski tako loše da su mi se nakostriješile dlake na rukama. Oči nacije su bile uprte u njega dok se hvalio kako sportom ujedinjava Zemlju. Oči jedne nacije, doduše. Bilo je i izuzetaka, ali je samo jedna nacija doista htjela, priznali vi to ili ne, da BiH pobijedi Portugal i ode na Svjetsko prvenstvo. Ostale dvije nacije su bile ravnodušne ili otvoreno navijale za Portugal. Toliko o ujedinjenju zemlje oružjem zvanim nogomet.

Ipak, tog dana je, bar teoretski, reprezentacija BiH „mogla“ pobijediti mrski Portugal i „mogla“ se plasirati na Svjetsko prvenstvo, „mogla“ zabiti tri gola Portugalu a da ovaj ne zabije ni jedan. Tog sudbonosnog dana, rate svog ili tuđeg kredita su prestale pristizati na naplatu, pita je mirisala iz pečnice, bilo je odnekud para za cigare i pivu, našla se negdje zastava Armije BiH i ona državna sa „izljevačom“ i zvjezdicama, čak pokoja turska, djeca nisu iskala pare za školu, žena nije kukala kako u kući nema šta jest, golf nije stajao na semaforu i kašljao od starosti, cipele nisu bile ocvale naprijed i košulja nije bila poderana na laktovima i ofucana po kragni. Dogodilo se čudo. Svega problematičnog kod jednog naroda u ovoj nesretnoj zemlji je toga dana nestalo, zahvaljajući jedanaestorici reprezentativaca i ishlapjelom starom nogometnom mesiji.

Stajanje je tada, na stadionu u Zenici, makar na dan, skočilo na noge.