Gdje je ta Europska unija – ja bi' nešto unija'...

Piše: Michele BOCACCI

Tko se boji Europske unije i zašto? Pitanje je otprilike u rangu onoga 'Mala, ja se tebi sviđam, sviđaš li se ti meni'. Dakle, običan dnevn(opolitičk)i vic, šala kojom se pokušava skrenuti pažnju na sebe.

Pridruživanje Europskoj uniji je ulazak u brak s dobrostojećom curom koja možda nije naoko lijepa, ali oni što su s njom spavali kažu da se u ljubavi zna pretvoriti u ljepotu kao takvu.

Hrvatska će ulaskom u Europsku uniju (vremenom) izgubiti ponešto nataložene balkanštine, normalni građani će sve manje biti pripadnici naciona, a sve više građani i privatne osobe, dok će hrvatski susjedi s istočnih granica svakim danom biti malo ljubomorniji.

Zapravo, ako ćemo pravo, za ili protiv Europske unije može se izjašnjavati samo onaj tko je u njoj već živio, radio, plaćao račune, prihvaćao red i poredak.

Oni koji tamo nisu živjeli, a izjašnjavaju se primjerice protiv, podsjećaju na momka koji priča o seksu, a na izravno pitanje je li ga ikad imao odgovara 'nisam, ali pričao mi je jedan što je gledao'.

Bilo bi dobro da Hrvati čim prije prihvate kriterije Europske unije. Po mogućnosti odmah, a ne tek nakon 1. srpnja 2013.
Europska unija nije društvo jednakih, ali je puno približnija društvu jednakih mogućnosti nego sadašnja Hrvatska.

Tamo, naime, postoje i uspješni slojevi društva koji nisu nastali milošću velemoža koji je na hrvatsku Noinu arku ukrcao 200 obitelji 'plave krvi', osebujne prošlosti i upitne budućnosti. Ti su se uspješni slojevi Europske unije nametali na drugačije načine, koliko god to za naše kriterije nemoguće izgledalo.

U dijelu Europske unije 'o kojem pričamo' postoji nešto što se zove kult rada, reda i građanske odgovornosti. Oni koji, recimo, nisu bogati, daleko su od toga da bi bili siromašni!
Europska unija ima jedan neobičan običaj – naime, tamo poslodavci plaćaju radnike bez obzira na sve!

Također, postoje i pravila za stimuliranje kreativnih, progresivnih i onih koji pridonose više.

S druge strane, uposlenici doživljavaju tvrtke u kojima rade kao svoje. Potkradanje poduzeća tamo nije stvar (samo) strogog zakona (koji se primjenjuje) nego je više jedna moralna kategorija (koja, doduše, stoji i u Svetom pismu, ali tu lekciju mnogi kod nas preskaču).

Dakle, kao netko tko je živio, radio, plaćao račune, živio kao odgovoran građanin, preporučio bih Hrvatima da rado uđu u EU, ali da se koncentriraju na svoje, svakodnevne, živote, a ne na globalna pitanja, kao gubi li se time suverenitet, ulazi li se u neku novu EUslaviju, hoće li nas pregaziti strani radnici, hoćemo li smjeti ovo i ono, hoće li EU zadati smrtni udarac Lijepoj našoj...

Ta globalna pitanja je uistinu teško odgovoriti u kampanji 'ZA ili PROTIV'. Posebice ta pitanja su španska sela za ljude koji hodaju po gradskim trgovima i pučkim tribinama i agitiraju po sistemu 'Uđi slobodno, teku med i mlijeko', odnosno 'Ne ulazi, skidaju glavu!'.

Pridruživanje Europskoj uniji je ulazak u brak s dobrostojećom curom koja možda nije naoko lijepa, ali oni što su s njom spavali kažu da se u ljubavi zna pretvoriti u ljepotu kao takvu. Odnosno, u najmanju ruku vrlo brzo prestaneš patiti za ženom s kojom si dotad spavao... Dakako, potreban i dovoljan uvjet je da i sam imaš potencijale dobroga ljubavnika.

Živeći u Europskoj uniji naučio sam najmanje jedno: Bolja je od svega što sam vidio u svoje dvije domovine!

I kad sam se vratio kući sjetio sam se vica o Šveđaninu koji je sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kao buntovan šezdesetosmaš, prodao Volvo, električnu gitaru i kuću, napustio domovinu i otišao u Albaniju, zatraživši politički azil.

Naravno da su mu odmah dali albansko državljanstvo, sobu s pogledom na fabriku i stavili ga na spisak za dobivanje bicikla jednoga dana, kako bi imali dobar propagandni primjerak za partiju.

Jednoga dana mladome Švedu ipak proradi žal za domom i roditeljima pa je zamolio jedan telefonski razgovor. Nakon šest mjeseci linija je bila slobodna i mladić se javio majci.

Naravno, znao je pravila igre pa je majci pričao kako mu je super, kako uživa u komunizmu i jednakosti, kako su svi veseli i brižni, pomažu se međusobno i te špice.

Na kraju je na ivici plača rezimirao: Mama, ništa se ne brini, meni je ovdje dobro... ali, neka tako mi i treba!

A hoćete li u nedjelju svoj glas dati Švedskoj ili Albaniji iz sedamdesetih, odlučite sami. Mene što se tiče, ja tu nemam što glasovati!

Osim toga, kad malo bolje razmislim, taj dan mi je i rođendan...