Cvijeće
s Facebooka
ne miriše

Piše: Jasna DROCIĆ-BARBARIĆ

Nije prošlo ni pedeset godina otkako su se naši roditelji socijalizirali i zaljubljivali na igrankama i matinejama koje su se najčešće priređivale u kasno poslijepodne.

Većina se opravdava nedostatkom vremena i količinom obveza koje imaju, a zapravo se svi zatvaramo u vlastite ljušture...

Telefon je još uvijek bio otkriće broj jedan i prvak ljudskoga izuma, posebice za ondašnje mlade ljude i bivšu, tada još uvijek mladu nam domovinu.

Na tim istim igrankama počinjale su velike ljubavne priče koje su zapečaćene našim rođenjima. I onda skoknemo dvadeset i kusur godina u budućnost i evo nas danas, pred kompjuterom, na popularnom Faceu...

Istina, mladi ljudi još uvijek izlaze, druže se jer čovjek jeste društveno biće i uvijek težimo pripadati nekome „čoporu“. Ali sigurno svatko od nas može priznati da su nam mali ljudi u kutiji prozvanoj monitor sve bliži, a nikada tako daleki.

Telefon smo zamijenili mobitelom, mobitel chatom, a sastanke uživo web camerom.

I dok smo u mogućnosti podijeliti naš privatni život sa ostatkom svijeta, mi ga uopće ne dijelimo, posebice ne s ljudima koji su dio našeg stvarnog života.

Nije više rijetkost da cijele obitelji ne komuniciraju dok mama namješta program za perilicu posuđa, tata piše važan dopis na laptopu, a sin igra neku od najnovijih igrica. I tako po cijeli dan...

Na ovakvu temu se mogu nametnuti brojna moralna i socijalna pitanja jer kakvi god ljudi hodaju svijetom takvih možemo naći i on-line.

Uzmimo samu činjenicu da možete lagati o sebi, imati više profila, a mnogi Facebookovci koji bi se inače mogli definirati kao normalni i zdravi ljudi, lutaju po tuđim profilima, gledajući slike, čitajući komentare i tako provode dane bez imalo svijesti o tome da su upali u način života, kolotečinu iz koje se teško izvući.

Možemo chatati sa ljudima koje inače na ulici jedva pozdravimo dok naša stvarna prijateljstva, rituali s frendovima zapravo umiru...

Slike više ne nosimo na kavu s frendovima jer ih mogu vidjeti putem neta, a zapravo ih više i ne izrađujemo, osim možda ponekada...

Većina se opravdava nedostatkom vremena i količinom obveza koje imaju, a zapravo se svi zatvaramo u vlastite ljušture...

Momci curama šalju cvijeće preko Facea, ali možda nisu svjesni da ono nema mirisa, da taj celofan ne šuška i da nas ne može razveseliti jutrom, kada ga nakon buđenja ugledamo.

Frendovi za rođendan šalju torte i animirane čestitke, a bilo bi dovoljno samo da se pojave na vratima...

I kada ste uopće dobili pravo pismo ili čestitku za Božić?

Ove godine bi baš bilo lijepo dobiti jednu...