Butovi
i Mirovi

Piše: Veselin GATALO, 6yka.com

Mitovi su trajali nekada čitava stoljeća. Mit o hrabrosti Čerkeza je istinit, mislim. Nigdje nisam pronašao zapis u kojem kaže da su Čerkezi kukavice. Mit o agresivnosti sjevernjaka je davno pao u vodu. Norvežani i Švedi su dobrice, upoznao sam ih dosta. Mit o Etiopljanima kao najbržim ljudima svijeta, stoji. O Filipincima kao najboljim boksačima u lakim kategorijama, isto stoji. Naime, ljudi imaju lake kosti, mogu na sebi imati više mišičja od ostalih, pa jače udariti nego njihov protivnik koji isto ima 45 kilograma.

Od Tita do novog mita

Mit o hrvatskoj kulturi i srpskom junaštvu je na koljenima. I o bošnjačkoj toleranciji i multikulturi više ne stoji na vlastitim nogama. I što sad? Naći novi mit? Svim silama se truditi da se zadrže i ponovno ojačaju stari mitovi na koje smo se navikli (ili nismo)? Ili se obračunati s tim mitovima i svesti ih na razumnu i podnošljivu mjeru? Možda ovo posljednje i upali. To još nitko u Bosni i Hercegovini nije probao, a mislim da bi funkcioniralo. Možda bi tada mi oprostili mrtvima što su mrtvi a oni nama što su živi? Možda bi živi Bošnjaci oprostili živim Srbima što su živi i obratno? Možda bi živi Hrvati oprostili živim Srbima i Bošnjacima što nisu mrtvi? I Srbi ostalima što su živi?

Oksimoron sintagme

Možda tada ne bi bilo jezivih do jezivo - grotesknih sintagmi kao što je „brutalna agresija“ i „brutalno ubistvo“. Ja do rata nisam čuo da postoji brutalna agresija, a mislim da sam pismen. Ne suviše, taman da znam 25 – 26 slova, taman da i napišem nešto. Potkovanica je besmislena. Ni za nježno i ljubazno ubojstvo nisam čuo, a gledam i slušam već preko 40 godina. Iz kojih to jezičnih i pravopisnih laboratorija izlazi? Ili „nevina žrtva“. Naravno da je žrtva nevina. Nikad nisam čuo da je neka žrtva kriva. Ili je tako ostavljen prostor za „krive žrtve“, neke što su tokom rata ubijeni u žaru borbe ili u pravednom gnjevu „nevine žrtve“, pa i nisu toliko bitni? Jesu li oni tada „krive žrtve“ ili „agresori“? Ili, recimo, „Protivpravno odvođenje u logore“. Koje je to, po bh medijima, zakonito i pravno odvođenje u logore? Valjda ono u Zenici, Sarajevu, Bugojnu...

Ne baš jasno, ne i bezopasno

Posebno mi je nejasna ona sintagma „oprostiti ali ne i zaboraviti“. Što to znači? Oprostiti do prve prilike? Ne zaboraviti, pa uzvratiti čim god se može, kad se uzmogne, valjda? Na mojoj primitivnoj razini poimanja sintakse, to mi tako zvuči. I na francuskom, na engleskom i na španjolskom, isto mi zvuči. Kao, pamti pa vrati. Kao ono Bećkovićevo „ćeraćemo se još“. Pa da se ne bojimo jedni drugih? 'Ajde... U zemlji neriješenog nacionalnog pitanja kakva je Bosna i Hercegovina, zemlji koja nastaje i nestaje u Butmirima, Dejtonima, Bruxellesima, Prudovima i ostalim betonima i kamenjarima, eto, može sve. I „nevina žrtva“ i „brutalna agresija“. O „perfidnom fašizmu“ neću ni govoriti. To je valjda neki „fašizam light“.

Nevoljena tvorevina

Ili „genocidna tvorevina“. To je službeni sarajevski naziv za 49% Bosne i Hercegovine koji bi, eto, trebao da se sjedini sa negenocidnim i antifašističkim djelom BiH. Pa, ako se čovjek zakrvi sa svojom drugom polovinom, makar ona bila i iz Daytona, i ako hoće da mu se ona vrati, onda je ne zove „kurvo“! Kao da se treba odnositi prema toj polovini zemlje što gore, da bi ona shvatila da ne treba postojati?

Mitorad

Mit o ratu u BiH stvorio je niz tragikomičnih figura čiji su životi i postupci demantirali sam mit. Recimo, Andrej Nikolaidis. Mitski borac za Bosnu i sve što u njoj valja, pisao Bosancima i Hercegovcima kako im je u BiH, i to iz Crne Gore koja ništa ne valja. Preko reda u Sarajevu postao član društva pisaca prije prve knjige i dobio honorara i kolumni da ih nije stigao sve pisati, više bio na Tv Hayat od Senada Hadžifejzoviča. Kasnije napisao i knjige, koje su ozbiljni kritičari svrstali u ništa. Odbijao putovnicu Crne Gore, po njemu fašističke države u kojoj očevi kčeri šalju u prostituciju a sinove u samoubojstvo. Skupljale se pare da plati Kusti kad je ovaj dokazao klevetu, skupilo se za sekund. Nije se, naime, radilo o nekom tamo bolesnom djetetu, već o časti Bosne i osvjedočenom, kako se govorilo, prijatelju Bosne. Mile Stojić kroz suze govorio kako želi Kusturici da sve na lijekove potroši. Onaj Mile koji je tih ratnih godina iz prijateljske Austrije pisao meni kako je u Hercegovini. A evo, sad je mučenik Andrej Nikolaidis ne samo državljanin Crne Gore, već obnaša funkciju savjetnika za kulturu i slobodnu javnost u kabinetu predsjednika Skupštine te iste Republike Crne Gore, Ranka Krivokapića. Što bijaše od silnoga apatrida i disidenta? Čak ni mit ne ostade. Samo niz kolunni i izjava u kojima je i dalje disident i multinešto.

Nekom rat, nekom svat i hajmo se...

I već 14 godina je rat tek završio. 2009 je, a isto kao da je 1996. Svakom koji dođe iz svijeta kažu „rat je tek završio“. Nismo mi svijet kao ostali, ne. Recimo, Njemačka je praktično poravnana u ratu, Berlin je još super prošao kako su nadrljali drugi gradovi. Muško pobijeno, ostale žene. Hitler, da ne bi svoj narod ostavio nimalo živ, na kraju mobilizirao dječake od 14 i 15 godina i djedove – hokejaše (to su oni s jednim štapom), a sigurno se našao i koji skijaš (u turističkovodičkom žargonu, to su oni koji hodaju sa 2 štapa). Potrošio i njih. I vojne njemačke ovčare je potrošio, mobilizirao i kućne pse da idu u rat, pudlice i terijere, da njuškaju i traže mine. Ali, 9 godina nakon II sv. rata, Mercedes je proglašen europskim autom godine! Bez tehnologija koje su nama sad dostupne, bez sredstava masovne komunikacije koje mi danas imamo. Bez ikakvog statusa u svijetu. Čak bez prevelike pomoći zapada, još uz plaćanje ratnih odšteta...

Previđena snoviđenja

Nismo mi gori ljudi od Švaba, ne dao Bog. Ali, nije istina da se ne trebamo bojati jedni drugih. Vidio je to svatko tko ima oči, razum i smisao za stvarnost. Švabe su imali rat, izgubili rat i dobili mir. Bosna i Hercegovina ne. Mir sigurno nije dobila. Ali, dobila je mrtve. Ostala je živa jedino mitologija. Žilava je, ne da se, ne trpi argumente i dokaze. Sve su oči, u nedostatku razumnog objašnjenja, uprte u Butmir, Prud, Dayton... Oči gledaju Zagreb, Sarajevo, Banjaluku, Beograd, Bruxelles, Pentagon, Ankaru. Oko za oko se još traži. Tada, kad dobijemo oko za oko, čak i da znamo kud se okrenuti – nećemo imati čime gledati.