BiH pjeva kad je najteže

Piše: Ivan SIČAJA

Vi ste obična hrpa divljaka i nesposobnjakovića koji neće ništa postići u životu! Dok su stari Grci gledali predstave, vaši preci su derali svinje po spiljama! – konstatirao je profesor u gimnaziji.

Čovjek koji je rođen u Bosni, s vokabularom prepunim turcizama, predavao je godinama francuski jezik Francuzima u Parizu. Još kao mlad dečko, radio je što je stigao, uglavnom po škverovima i od mizernih dnevnica kupovao nešto što bi danas kupila samo ''budala''; knjigu, enciklopediju, bilježnicu, rječnik.

Ni rat ni mir nisu pokolebali nama svojstven mentalitet i kulturu življenja na ovim prostorima.

Tako je jedne prilike, radio tri dana u riječkom škveru, da bi si kupio u knjižari repliku Baščanske ploče. Dok je za većinu srednjoškolaca bio ''pacijent'' i ''freak'', samo rijetki su gledali u njega sa strahopoštovanjem i doživljavali ga kao ''kulturnog atašea''.

A Bogati budale, kupio kamen umjesto pečenja. Ja bih burazeru pare u đžep i odma' u kakvu kafanu da se dobro skršim i naderem, jeb'o knjigu, 'ko će gladan čitat, šaptalo se u klupama.

Tih dana puno sam razmišljao o profesoru... čovjeku koji je ''živio'' od riječi i hranio se ''kulturnim kamenom'', tolerancijom, multikulturalnošću i poštivanjem ''drugačijeg''.

Ni rat ni mir nisu pokolebali nama svojstven mentalitet i kulturu življenja na ovim prostorima. Umjesto književnih promocija, mladi u Bosni i Hercegovini posjećuju kafane s promocijama piva, vodke, konjaka i rakije. Tu se ''ubiju'' od čitanja žestaca sve dok ih gazda ''knjižnice'' ne izbaci van. Studente prati besparica ali nekoliko gutljaja rakije i pjesma poteče;

...NEĆU UČIT' A NI SUZE LITI
HOĆU PARE DA MOGU PIVU PITI
NEK' STARCI RADE A STUDENTI LEŽE
BOSNA PJEVA KAD JE NAJTEŽE...

Dok je krajem 80-ih u predgrađu New Yorka nastajala nova subkultura, poznatija kao ''emo'', gdje se potišteni i neshvaćeni klinci režu žiletima i rezbare krvava slova po svojoj koži, na prostorima BiH polako ali sigurno oformio se novi oblik subkulture – ''TKP'' (Treba Kafanu Polomit).

Dok emo klinci depresivno tonu uz pjesme bandova poput Iamx, Panic at the dicso, Senses Fail, Poison the Well, Funreal for a friend i pritom se otuđuju od vanjskog svijeta i povlače u sebe, naši subkulturaši na prostoru Balkana obilaze kafane i nose ''pevaljke'' na leđima. Razbijanje, galama, ruke u zraku, deranje majica i preznojena čela samo su dio TKP kulture. Pa koja baka ne bih poželjela emo klinca za unuka.

...rodila ga baba, miran mi je pravo, šuti, u sobi po cijeli dan, sluša neku muziku, malo se tu i tamo poreže al' to je valjda od tjelesnog u školi, ma k'o bubica mi je. Al' onaj drugi, da te Bog sačuva; nalokan svaki dan, dolazi zorom kući, nema kafane da je on nije ''blagoslovio'', divlja s autom oko kuće, ma Bože sačuvaj i zakloni.

Rat, terorizam i druge pošasti koje kolaju planetom ovdje se ispraćaju pjesmom i rakijom.

Jedina poveznica emo subkulture i našeg TKP-a su krvave ruke. Kod emo klinaca zbog depresije i potištenosti a kod naših zbog razbijanja čaša po kafani. Nema virusa gripe ni nuklearne prijetnje koja može odagnat Bosance i Hercegovce da zapjevaju kad je najteže.

Rat, terorizam i druge pošasti koje kolaju planetom ovdje se ispraćaju pjesmom i rakijom. Mogu nam narezat ovu napaćenu Bosnu i Hercegovinu na sto djelova i oblasti ali pjesmu, kafanu, i mentalitet nikako, to nije za rezanje... to je za popit...