Djevojčica iz Visokog nema ni ime, prezime ni matični broj

Četrnaestogodišnja Šefije Ljatifi iz Visokog, za razliku od svojih vršnjaka koji uživaju u školskom raspustu, dane provodi zatvorena među četiri zida, a jedino društvo su joj likovi iz TV serija.

Jučerašnje pomaljanje u dvorištu, na samo nekoliko minuta kako bi je uslikao fotograf Avaza, predstavlja njen prvi izlazak iz kuće od kada je završena školska godina.

Nevolja za nevoljom

Razlog za ovakvo stanje nesretne djevojčice jeste što ona u dokumentima praktično i ne postoji, nema službeno ime i prezime ni matični broj, ne može ostvariti nijedno pravo, pa ni normalno se školovati. Zbog svega toga podvrgnuta je dječijem podrugivanju, pa se potpuno povukla u osamu.

Situacija je zakomplicirana još na samom početku njenog života, kada je rođena u Kumanovu u Makedoniji, gdje je njena majka Zarfa Karaman bila u izbjeglištvu.

Nakon što je s dvoje djece 1992. godine pobjegla iz Višegrada, Zarfin prvi suprug djecu je vratio u BiH, a ona je zbog nesređenih papira ostala u Makedoniji. Tamo je počela živjeti u vanbračnoj zajednici s Naserom Ljatifijem, a 1996. dobili su kćerku kojoj su dali ime Šefije.

- Iako rođena u bolnici, djevojčica je zbog toga što nisam bila razvedena od prvog muža ostala neupisana u matične knige - priča Zarfa, dodajući da se u stranoj zemlji nije mogla više angažirati da riješi taj problem.

Nekoliko godina nakon rođenja Šefije, Zarfa i Naser dobivaju i sina Kastriota, kojeg, kako kaže, uspijevaju regularno upisati u knjige. U međuvremenu, Zarfa se razvodi od prvog supruga, a ostaje i bez drugog, Ljatifija, koji skokom sa zgrade okončava sebi život.

Kako je s dvoje djece jedva preživljavala u mnogobrojnoj porodici Ljatifi, po Zarfu i djecu 2004. odlaze njena sestra i zet i dovode ih u Visoko, misleći da će njih troje u ovom gradu nastaviti normalniji život.

- Međutim, ni ovdje ne mogu djetetu izvaditi rodni list, da je naknadno upišem u matičnu knjigu. Slali su me i u Višegrad, gdje mi je bila posljednja adresa prije rata, ali ni tamo je nisam mogla upisati. Nisu mi mogli pomoći ni borci za ljudska prava iz Zenice - priča Zarfa, dodajući da je djevojčicina jedina želja imati upisano ime, prezime i matični broj.

Greška na startu

Bez mnogo uspjeha ona je pokušavala i u Makedoniji naknadno dobiti rodni list za djevojčicu, ali bez mnogo uspjeha. Štaviše, situacija se zakomplicirala. Djevojčica, naime, dobiva rodni list bez matičnog broja, a administracija u Makedoniji, vodeći se automatizmom, u rubrici u kojoj se upisuje otac djeteta navodi ime i prezime Zarfinog prvog muža, s kojim je formalno još bila u braku kada je 1996. rodila Šefije.

- Šefije, koja je trebala biti osmi razred, sada je tek završila četvrti. U Makedoniji je išla u školu, ali kada smo došli u Visoko, ništa nisu priznali, pa je ponovo morala ići od prvog. U školu su je primili samo reda radi, jer nema nikakve papire. Ne znam hoće li najesen krenuti u peti, jer to je rizik i za nastavnike - govori nesretna žena, nadajući se kako će joj neko pomoći da razriješi kompliciranu administrativnu situaciju.

Zarfa strahuje za budućnost djece, jer nemaju čak ni zdravstvene knjižice, pa se ne mogu liječiti. Osim egzistencijalnih problema, jer pokoju marku jedino zaradi čisteći visočke džamije, Zarfa se brine zbog povučenosti i osamljenosti djevojčice. Za Šefije kaže da je bila odlična u školi i da bez problema prati TV programe na engleskom i španjolskom jeziku.