Potpuno je neprofesionalno objaviti vijest koju moraju ispravljati čitatelji umjesto da novinar provjeri njezinu istinitost. Bezobrazluku u medijima čini se nema kraja...
Umoren vraćanjem tuđih laži i prevara, pucnjem u život kojeg mu nisu dali živjeti, upucao je svakoga od nas. Umrlo je u nama sve ljudsko. I glas za druge i ruka drugima.
Domaća je jednako obrazovana, inteligentna i oslobođena bilo kakvog primitivizma iako mnogo mudrija, jer se poput kameleonoma uklapa u bilo kakvu pa tako i primitivnu sredinu.
Ipak smo zemlja s tužiteljem bez laptopa, zemlja bez dogovora i sporazuma. Ali imamo prijatelje koji nas guraju kao što i mi jedni druge i treće guramo od sebe i na dno.
Na glad se u Bosni i Hercegovini brzo zaboravi kad krenu napadati oni drugi nešto što je naše. A maštoviti potpis ustaša normalnom čovjeku mogao bi biti samo smiješan.
Troje ljudi rođenih ili odraslih u ratu, onom našem, našli su se skupa u neadekvatnom prostoru, mimo propisanih standarda, bez video – nadzora i fizičke zaštite.
Jedino rješenje je da se broje popadale glave nakon rata. Tad bi se možda i došlo do broja nelegalnog oružja. Stranci su posijali, a žetva je bila traljava i mudra jer treba nas što više učiniti krvoločnima.
U cijeloj priči više nije bitan metak. Krivci su upravo oni skriveni iza obećanja koje prosipaju pred ljude kao mrvice pred ptice. Viša briga o delikventima, jače policijske patrole, veća sigurnost...
Štrajk glađu, nova moda među odavno demodiranim radnicima, očajničko je oružje kojim se pokušava učiniti nešto. No, i na to su vlasnici života u Bosni i Hercegovini gluhi.
Dvije godine nakon smrti koja je zgrozila cijelu zemlju, ostalo je sve isto. Klinci haraju s noževima. Oni s dvije dlačice više ispod nosa s pištoljima. Nositi torbicu isto je kao mahati komadinom mesa pred izgladnjelim bijesnim psom.
